Arijana Matošević mlada je studentica naftnog rudarstva na zagrebačkom Rudarsko-geološko-naftnom fakultetu i avanturistica s velikim srcem, rodom iz Frkljevaca, sela u blizini Pleternice. Sa svojih 23 godine, odlučila je ostvariti dugogodišnju želju – otići volontirati u Afriku.

Priča o Arijaninom volontiranju započela je mnogo prije nego što je zakoračila na tlo Tanzanije u kojoj se trenutno nalazi. Kada je došla u Zagreb na studij, prvo je počela volontirati u Župi Marije Pomoćnice, držeći instrukcije djeci. Kako bi si otvorila vrata Africi, prošle se godine pridružila udruzi Kolajna ljubavi u kojoj je odradila 80 sati volonterskog rada.

“Da bih uspjela dobiti dozvolu za to da odem u Sirotište svetog Ante, morala sam proći volonterski tečaj u trajanju od nekoliko mjeseci. Tamo sam također pomagala djeci, ali i pakirala pakete za potrebite obitelji, održavala psihološke radionice, volontirala po domovima za nezbrinutu djecu i odradila humanitarnu akciju”, objašnjava Arijana.

Zahvaljujući bogatim prethodnim volonterskim iskustvima, vrlo se brzo prilagodila na Tanzaniju i postala dijelom svakodnevnog života tamošnje lokalne zajednice. Od ranih jutarnjih aktivnosti poput zalijevanja vrta i čišćenja, do večernjih razgovora i igara s djecom, Arijana je iskusila pravu srdačnost i gostoljubivost tanzanijske kulture.

“Najviše vremena provodim s djecom u igri i druženju. Tada nema kraja smijehu i zabavi. Igramo nogomet i graničara, no ovdje se igra drugačije nego u Hrvatskoj. Pjevamo razne pjesme, izrađujemo nakit, učimo djecu voziti bicikl, a čak smo jedan dan i napunili balone s vodom, što je bilo posebno veselo. Također, lijepi su i trenutci u kojima se okupimo oko bunara u kasnim poslijepodnevnim satima i peremo odjeću, slušamo pjesme, pjevamo, plešemo... Mogla bih samo nizati što još sve radimo”, opisuje volonterka, dodavši kako je trenutno tamo u procesu i izgradnja štale u okviru projekta “Croatian Wings of Help”.

Osim toga što podučava djecu raznim vještinama, Arijana mnogo toga svakodnevno dobiva i od njih. Tako polako usvaja njihov jezik svahili, dok se s osmijehom prisjeća situacije u kojoj su je cure učile nositi drva na glavi. Međutim, stvari su tada krenule nizbrdo – doslovno!

“Dok je jedna djevojčica s lakoćom skinula dio drveta s moje glave, stavila ga na svoju i krenula ležerno šetati, meni su ista počela padati kao da su se dogovorila za bijeg. No, time sam svima uspjela izmamiti osmijeh, pa je čak i časna prepoznala priliku za snimanje i fotografiranje tog mog neuspjelog pothvata”, smije se Arijana.

Takvih je situacija, kaže, već sada mnogo, iako je u Tanzaniji tek nešto više od dva tjedna. Svaki dan donosi nove avanture i nezaboravne trenutke, a osjećaj je sreće i zadovoljstva u trenutcima u kojima ugleda osmijeh na licima te djece neprocjenjiv.

“To su ljubav i sreća koje se ne mogu kupiti. Općenito gledajući, volontiranje je za mene nešto predivno, kao i to vrijeme koje provedem s djecom, svako preneseno znanje i svaki osmijeh. Na kraju je najljepša ta sreća koju osjećam kada se vraćam iz doma za nezbrinutu djecu, s instrukcija ili, evo, sada ovdje u Africi navečer kada legnem i prolazim kroz dan. Toliko sam zahvalna Bogu na svim tim ljepotama koje nam je podario”, ističe volonterka koja se u slobodno vrijeme druži s prijateljima, igra futsal, sudjeluje u različitim aktivnostima, radi preko studentskog servisa i strastveno navija za NK Osijek.

I dok će se njezino vrijeme provedeno u Tanzaniji završiti sredinom lipnja, Arijana već planira nastaviti svoje volonterske aktivnosti, kako u Hrvatskoj, tako i gdje god to bude bilo potrebno. Ipak, već sada zna kako će joj iskustvo iz Afrike ostati zauvijek u srcu, a možda i kao dio njezinih budućih volonterskih projekata.

“Tko jednom dođe ovdje, taj će se vratiti sigurno”, zaključuje Arijana.

Arijanino iskustvo iz Afrike nije samo dio obogaćujućeg putovanja, nego i životni poziv koji će je zasigurno voditi dalje u pomoći drugima i širenju ljubavi. Priča ove mlade djevojke potiče nas na to da slijedimo svoje snove i angažiramo se u humanitarnom radu te podsjeća na to da se prava sreća krije u davanju i povezivanju s drugima, bez obzira na udaljenost ili kulturološke razlike.

Članak je objavljen na portalu Sib.net.hr