Ovog ljeta konačno se ostvario dugo priželjkivani put u Tanzaniju i susret s Careen, mojim kumčetom. Dosadašnji kontakti bili su samo preko pisama ili video zapisa. Slale su se fotografije, crteži i pokloni no uvijek je postojala želja da bolje upoznam tu učenicu čije školovanje pratim već 6 godina. 

Upoznavanju je prethodilo uzbuđenje i veselje. Vjerujem da je Careen također bila uzbuđena i iznenađena budući da je tek taj dan saznala da ću je posjetiti. 

Naš prvi susret bio je u njenoj školi gdje se iz velike skupine djece u zelenim uniformama izdvojila jedna mirna, tiha i draga djevojčica. Prekrasan je osjećaj konačno pozdraviti se u živo. 

Upoznala sam i njenog učitelja s kojim sam razgovarala o napretku Careen u školi i pripremama za maturu.

Posjetila sam Careen u njenom domu gdje živi sa svojom tetom i bratićima. Žive u kući bez vode, u uvijetima u kojima se mi teško možemo zamisliti.

Kad je Careen bila slobodna, družile smo se u sirotištu zajedno s ostalom djecom, igrale smo badminton, Čovječe ne ljuti se i išle na sladoled.

Careen i njena teta jako su zahvalne za pomoć koju su dobile. 

Želim joj da uspješno prođe ispite koji se bliže i sreću u nastavku školovanja.