Volontiranje u sirotištu sv. Ante u Songei, u Tanzaniji, za mene je bilo jedno od onih iskustava koja ostavljaju dubok trag i mijenjaju način na koji gledamo na svijet, druge ljude, ali i sami sebe. Kao osoba od 24 godine, koja se još uvijek razvija, uči i traži svoje mjesto u svijetu, na ovo sam putovanje krenula s velikom željom da pomognem drugima, upoznam drugačiju kulturu i učinim nešto što nadilazi svakodnevne obveze i vlastite potrebe. Ipak, ono što sam ondje doživjela nadmašilo je sva moja početna očekivanja.

Prvi susret sa sirotištem i djecom bio je ispunjen različitim emocijama. S jedne strane, bilo je teško suočiti se s činjenicom da mnoga djeca odrastaju bez roditeljske skrbi i uvjeta koje često uzimamo zdravo za gotovo. S druge strane, ono što me posebno dirnulo bili su njihovi osmijesi, otvorenost, znatiželja i želja za druženjem. Vrlo brzo shvatila sam da, unatoč jezičnim i kulturnim razlikama, postoje načini povezivanja koji ne zahtijevaju mnogo riječi. Ponekad su osmijeh, zagrljaj, zajednička igra ili jednostavna gesta pažnje bili dovoljni da se stvori osjećaj bliskosti.

Tijekom volontiranja imala sam priliku provoditi vrijeme s djecom, sudjelovati u njihovim svakodnevnim aktivnostima, igrati se s njima, pomagati u učenju i biti dio njihove svakodnevice. Upravo su ti naizgled mali trenuci postali najvrjedniji dio mojega iskustva. Shvatila sam koliko djeci znače prisutnost, strpljenje i osjećaj da ih netko vidi, sluša i prihvaća. 

Ovo iskustvo potaknulo me i na razmišljanje o vlastitom životu. Često se usredotočujemo na ono što nemamo, na ciljeve koje još nismo ostvarili i na probleme koji nam se u određenom trenutku čine velikima. Boravak u Tanzaniji pomogao mi je da na neke stvari pogledam iz drugačije perspektive. Počela sam više cijeniti svakodnevne prilike, sigurnost, obitelj, prijatelje, obrazovanje i mogućnosti koje su mi dostupne. 

Zajednički trenuci, smijeh, igra i iskrena povezanost s djecom pokazali su mi koliko malo ponekad treba da nekome uljepšamo dan. Istodobno sam shvatila da volontiranje nije samo davanje vlastitog vremena i energije, nego i proces u kojem mnogo primamo. Iako sam u sirotište došla s namjerom da pomognem, odlazim s osjećajem da su i djeca, njihova snaga i način na koji su me prihvatila, mene naučili mnogo više nego što sam očekivala.

Kada danas razmišljam o svom boravku u Tanzaniji, ne pamtim samo mjesta koja sam posjetila ili aktivnosti u kojima sam sudjelovala, nego prije svega ljude koje sam upoznala i osjećaje koje sam ponijela sa sobom. To iskustvo podsjetilo me da ne moramo učiniti nešto veliko da bismo ostavili pozitivan trag u nečijem životu. Važno je pristupiti drugima otvorena srca, pokazati iskren interes i biti spreman izdvojiti svoje vrijeme za nekoga kome je potrebna podrška.

Volontiranje za mene nije bilo samo obično putovanje, nego i putovanje prema boljem razumijevanju sebe i svijeta koji me okružuje. Vratila sam se bogatija za iskustvo koje me potaknulo da budem zahvalnija, strpljivija i osjetljivija na potrebe drugih. Ovo iskustvo pokazalo mi je da humanost ne poznaje granice i da iskrena briga za drugoga može povezati ljude bez obzira na njihovo podrijetlo, jezik ili životne okolnosti.

Na kraju, volontiranje me naučilo da ne možemo promijeniti cijeli svijet, ali možemo pokušati učiniti svijet jedne osobe barem malo boljim. Upravo u tome vidim najveću vrijednost svojega iskustva u Songei.