Rad udruge sam počela pratiti prije nekoliko godina, a kako je vrijeme prolazilo javila se i želja za volontiranjem u Africi. Kako sam pohađala fakultet, u raspored je bilo teško ugurati duže razdoblje na dalekom mjestu, pa sam počela pohađati pripreme za volontiranje kako bih mogla otići nakon završetka fakulteta. Kako sam u to vrijeme i sama bila studetntica, odlučila sam biti dio projekta “Kumstvo” koji provodi udruga i financirati školovanje studentu u Africi. Kuma sam dvije godine.

Nakon završetka fakulteta i priprema za volontiranje, došao je i dan putovanja. Putovanje do sirotišta je trajalo tri dana, a dolaskom tamo, uz predivnu dobrodošlicu djece nije bilo osjećaja da se nalaziš na drugom kraju svijeta.

Osim aktivnosti s djecom i provođenja vremena s njima, zadatak volontera udruge u sirotištu je podjela školarina u sklopu projekta “Kumstvo”. Majke, očevi, skrbnici, studenti, bi svakog radnog dana dolazili u sirotište po školarine koje su im omogućili kumovi iz Hrvatske.

Ostalim volonterka koje su bile samonom u sirotištu spomenula sam da sam i ja kuma, a one bi me svako malo pitale zašto nisam dogovorila susret s njime. Ja bi im odgovorila da prilikom priprema za put u Afriku nisam namjeravala upoznati svoje kumče, jer sam se vodila time da je on na studiju u nekom drugom gradu.

Kako dva puta godišnje udruga kumovima šalje izvještaj o kumčetu, sa njegovim slikama, svjedodžbom i računima troškova školovanja, ja sam znala njegovo ima i kako izgleda, te sam dobila kratak opis o njegovoj obitelji, gradu u kojem živi i studira.

A jednog dana, ugledala sam njegovo ime na papiru za školarine. U tom trenutku, ulazim u ured i govorim curama da je moje kumče ovdje. MOJE KUMČE. Nisam više ni bila sigurna dali se on tako zove, dali sam dobro zapamtila ili sam možda krivo pročitala ime na papiru. Oči su mi bile pune suza. I uzbuđenje i strah i sreća, bio je to nalet izmješanih emocija. Cure mi odmah govore da odem do njega, da ga upoznam, popričam… 

Kad sam skupila hrabrosti, prišla sam i predstavila mu se. On je bio iznenađen koliko i ja, a sljedećih nekoliko sati smo proveli zajedno. Nije znao kako mi se zahvaliti, pa me vodio da upoznam njegovu majku. Cijelim putem je ponavljao rečenicu: “This is my lucky day“

Zapravo, teško je shvatiti koliko je zahvalnosti u toj rečenici. Zahvalanosti na tome što ja, istih godina kao i on, mogu njemu pružiti priliku za bolji život, priliku za školovanjem koja ga jedino može spasiti od siromaštva. I tada shvatim da nešto što je meni malo, nekome znači cijeli svijet.