„Ispričaj mi kako ti je bilo?“ – glavna rečenica obitelji i prijatelja nakon jednomjesečnog boravka u sirotištu u Africi.

Što god se kaže, nijedna riječ ne može opisati to iskustvo i osjećaje koje proživljavate dok ste, po meni, na najsretnijem mjestu na planeti, ali evo dat ću sve od sebe.

Moja želja za volontiranjem u Africi javila se još u osnovnoj školi jer smo često prikupljali novac za škole u Africi. Kroz srednju školu sam se intenzivno bavila volontiranjem, a na volontiranje u Africi sam gledala kao krunu mog volonterskog staža. Bilo je i više od toga.

Kad sam stigla u Tanzaniju, imala sam tu sreću da sam prvu večer prespavala u smještaju od biskupije. Osjećaj mira, topline, ljubaznosti i srdačnosti koja vlada tim domom će ostati u meni zauvijek.

Sutradan sam krenula prema sirotištu sv.Ante u Songei, 15 sati dug put je pao u zaborav kad sam vidjela znatiželjna lica djece koja se naguravaju kroz prozor da vide kakav je gost došao.

Od tada – kreće avantura. Svaki dan je bilo učenje i za mene i za njih. Ja sam njih učila kako prati zube, kako se pristojno ponašati, podučavala ih engleski i matematiku, a oni su mene naučili nečemu puno važnijem – kako treba biti zahvalan zbog malih stvari, da se sreća dijeljenjem množi i da nije teško bilo što napraviti kad imaš prijatelje kraj sebe.

Čuda moja, hvala vam na životnoj lekciji i nadam se da se vidimo ubrzo!

Voli vas i čuva vaša Auntie.

Volonterka Ivana Č.