Bok, zovem se Helena i član sam Dobrotvorne udruge “Kolajna ljubavi”. A ovo je moja priča. Sve je počelo s mojom željom da odem u sirotište u Tanzaniju. Sjećam se svog prvog dolaska u udrugu. Ivana (predsjednica udruge) mi je poželjela dobrodošlicu i ukratko objasnila čime se bave i koje uvjete moram ispuniti da bih otišao u Tanzaniju. To su bili neki volonterski sati koje sam morao odraditi, volonterski tečaj i neka psihološka testiranja... Činilo mi se jako puno(!!) I tako sam počeo... Prvi zajednički susret, novi ljudi koji se već poznaju i ja. Već nakon nekoliko minuta osjećala sam se kao da sam dugo s njima. Jedna vrlo ugodna, topla, vedra i pozitivna atmosfera smjestila me na praznu stolicu među njima i tako sam postala jedna od njih - jedna od volonterki koje brinu o djeci u sirotištu u Tanzaniji i domu za djecu s posebnim potrebama u Zagrebu. Kroz volonterski tečaj koji je bio uvjet za volontiranje u Tanzaniji počeo sam volontirati u obrazovnom centru Dubrava. Obrazovno-obrazovni centar Dubrava namijenjen je obrazovanju i rehabilitaciji djece i mladih s motoričkim smetnjama i kroničnim bolestima koji se mogu pravilno osposobiti za zanimanja redovitim, prilagođenim i posebnim programima. Nikada nisam nigdje volontirao niti se tako blisko susreo s djecom i adolescentima s motoričkim poremećajima i kroničnim bolestima. I tako je došao prvi dan za odlazak u Dubravu. Išla sam bez ikakvih očekivanja, ali s velikom znatiželjom kako će izgledati naša radionica s djecom. Nas šestero (volontera) ušlo je u prostoriju centra gdje su nas djeca dočekala. Svatko od njih imao je svoju živu priču kroz koju je prošao. Na prvoj radionici imali smo priliku upoznati se igrajući društvene igre, pomagajući jedni drugima oko zadaće, radeći tematske radionice, šetajući... Divna su ta djeca!! Tako pozitivna, uporna, pametna, poštena, dobrodušna... Bilo je trenutaka kada sam dolazila sva troma i potištena ali su me odmah podigli i razveselili!! ... Ta unutarnja energija i sreća koju šire svuda okolo i prenose na druge je tako jaka! Kad ste s njima, jednostavno ne možete biti tužni ili zabrinuti jer oni jednostavno zrače toplinom i srećom koja prolazi na vas. Tako je nedjelja za nedjeljom došao dan kada su neki od njih, koji su maturirali, završili srednju školu. A koji je najbolji način da završite sa školom, ali uz proslavu. Mogu reći da mi je bila čast sudjelovati u njihovom sazrijevanju na najljepši način – kao suputnik. Bila je to vesela večer koja je trajala dugo u noć. Dok god je bend svirao, svi su plesali na podiju. Ni invalidska kolica nisu bila prepreka za ples. Svi imamo neke poteškoće u životu. Neki od njih su drugima vidljivi, neki nisu. Ali na kraju dana, svi smo zapravo isti. Kad kažem teškoće, ne mislim samo na bolest, već na situacije s kojima se svi susrećemo u životu. Svi bismo trebali pokušati gledati pozitivnije u takvim situacijama, kao što to čine ova divna velika djeca. Oni nam svima mogu biti pozitivan primjer u mnogo čemu, ali ja ću istaknuti svoja dva favorita: pozitivan stav i ustrajnost – i onda je sve moguće! Helene Pilski