Najljepši dar za kraj ove divne godine stigao nam je od 3-godišnjeg dječaka koji je sa svojom mamom napravio predivnu akciju za naše sirotište i sve naše štićenike! Veliko srce malenoga dječaka doista je neopisivo! Toliko nas je razveselio!

Evo što nam je njegova mama ispričala:

Danima prateći reklame oko poklona za Božić, oko punih trgovina i velikih redova ljudi koji u zadnji čas obavljaju božićni shopping, motaju poklone, nisam mogla a ne zapitati se gdje je nestala sva ona toplina i sama poanta Adventa i Božića. Ulazeći u sobu moga sina iz dana u dan vidim kako se ona smanjuje od količine igračaka koje dobiva od baki, djeda, teta i ostatka naše velike obitelji. 

Iako svaki Advent određeni dio igračaka izdvojimo i doniramo, ove godine smo shvatili da tamo gdje najviše igračaka treba je negdje na drugom kraju svijeta, u dalekoj Africi. Smišljajući što i kako bi mogli napraviti, odlučili smo promijeniti perspektivu. Jedino kako možemo pomoći je skupiti novac da im koliko-toliko olakšamo teške uvjete života. 

Početkom Adventa nam je sinula odlična ideja. Isprintali smo tekstove, napravili mali pano s fotkama štićenika iz Kolajninog sirotišta, postavili stolić i kasicu te spojili ugodno s korisnim. Budući da imamo veliko i okićeno dvorište, a volimo biti puno vani, odlučili smo razgledavanje našeg dvorišta „naplatiti“ donacijom. 

Svakog dana smo zaustavljali ljude s ceste, pozivali ih da pogledaju naše dvorište, a na kraju im je Roko, na sebi svojstven način, objasnio za što točno on skuplja novac. 

Prva radnja poslije vrtića bila je ručak, zatim toplo se obući i odmah u dvorište. Nitko ne bi prošao, a da nije odolio tom dječaku i stavio mu nešto u kasicu. Na kraju dana se kasica nosi u stan, prazni i ujutro vraća na Rokov stolić. I tako iz dana u dan, sve do Božića. 

Nekada ne bi dobio ništa, malo bi se rastužio, ali je znao da će opet doći novi dan koji će donijeti nove ljude i nove novčiće. Donirale su naše obitelji, prijatelji iz vrtića, njihovi roditelji, svi poznanici koji su iz nekog razloga došli kod nas, prodavali su se kalendari Kolajne ljubavi. 

Budilo se i išlo spavati s pričama o našoj kumici Vanessi koja ima nove cipele i zbog toga osmijeh od uha do uha, o našoj Catherine koja rastura matematiku, o našem Alhaju koji ima petice iz svih predmeta, o mnogim štićenicima sirotišta i njihovim svakodnevnim obavezama u vrtiću i školi što si djeca u Europi ni približno ne mogu ni zamisliti. 

Živjelo se i disalo za Afriku. Što je Božić bio bliže, hrpa novčića je bila veća, a time i veći osmijeh i ponos malenog dječaka. Iako se nismo rasteretili desetaka hot wheels autića, niti ogromne količine lego kocki, naučili smo gdje je ta Songea gdje je glavna misao hoće li ili neće biti kiše koja je itekako neophodna za život. 

S prolaskom Božića, završio je i naš mini projekt, suzica se negdje skrila u kutku oka, ali ponos je veći nego ikada prije. Kad pogledamo zadnje tjedne, nismo mogli ni zamisliti koliko smo naučili, koliko ljudi smo osvijestili i koliko smo zahvalni što je ovaj Advent prošao točno onako kako bi i trebao biti, u davanju sebe drugima, a mislimo da od toga nema ništa ljepše.

Mungu ibariki Afrika! (Bože blagoslovi Afriku!)