Prva stvar koja me očarala odmah po dolasku su tanzanijska prostranstva i priroda. Životinje kakve sam do tada samo gledala na filmovima, žirafe i zebre uz cestu, žuto-crveni pijesak i niska drveća. Takav me put vodio do kuće u kojoj se čuje najveselija cika i vika – Sirotište svetog Ante u Songei. 

Ozračje koje tamo vlada teško je opisati i nešto je najljepše što sam u životu doživjela. Osmijesi i veselje ovdje su sastavni dio svake radnje. Za vrijeme cijelog svog boravka nisam niti jednom čula dijete da se požalilo ili reklo da nešto ne želi napraviti. Njihove su sudbine teške i tužne, a njihovo postojanje toliko lako i vedro. Duh je njihov zarazan i odzvanja sirotištem. Svako sam ime upamtila zauvijek, na poseban način zavoljela rižu, ugali i grah, a svako lice zaključala u srce, vjerujte mi. Igranja, pisanja zadaća, kuhanja ručkova i poslastica te poljubaca prije spavanja je bilo na pretek i imala sam namjeru ja pomoći njima, ali nije mi dugo trebalo da shvatim da su zaista oni ti koji su pomogli meni.

Slike i tekst podijeljeni od volonterke Barbare Vargić.

i