Otkako sam upisala fakultet u meni se javila ogromna želja posjetiti Afriku i otkriti dio njihove kulture i tradicije, a nakon nekoliko godina odgađanja sam odlučila da je vrijeme da taj san pretočim u zbilju.

Misao vodilja koja me je gurala dalje kroz organiziranje odlaska u Tanzaniju u vrijeme korone bila je: "Ako nešto dovoljno jako želiš, cijeli svemir će se urotiti da to i dobiješ", a na kraju sam to i dobila. Svaki proživljeni stres je nestao u zaborav istog trena kada sam stupila u sirotište i vidjela djecu koja nam radoznalo prilaze s osmjesima od uha do uha. I tako mi je i započinjao svaki dan iduća tri mjeseca - razmjenjivanjem osmijeha i zagrljaja. Ne mogu ni sama odlučiti je li mi najdraži dio dana bio upravo jutro kada bih se s djecom uputila dobro poznatim putem u školu; popodne kada bih jedva čekala njihov povratak ili večer kada bi nakon napisane zadaće svi skupa plesali, pjevali ili igrali neku novu igru.

Tri mjeseca mi nisu bila dovoljna da upijem svu ljepotu postojanja i življenja koju sam iskusila tamo i upravo zato se jedva čekam vratiti. Vratiti i biti probuđena zvukom dječjeg smijeha ili kucanjem na vrata popraćeno dobro poznatim riječima: "Aunty, aunty!", koje mi još uvijek radosno odzvanjaju u ušima.

Dora Čeko