Prije dvije godine otišla sam na predavanje na kojem je jedna žena govorila o svom iskustvu volontiranja u Tanzaniji, što me se toliko dojmilo da sam prvi puta pomislila da bi jednog dana i ja to voljela. Nakon nešto više od godinu dana, na inicijativu moje prijateljice, odlučile smo napraviti prvi korak: učlaniti se u udrugu Kolajna ljubavi i početi s pripremama za volontiranje u Sirotištu sv. Ante. 

Kada sam krenula na putovanje u daleku Tanzaniju, nisam ni mogla zamisliti koliko jako ću se povezati sa svime što sam doživjela u Songei. U početku je sve bilo nevjerojatno i osjećala sam se kao da gledam dokumentarac, a ne da zaista proživljavam to. U dva mjeseca provedena tamo zavoljela sam njihove crvene i uvijek glasne ulice, glazbu, ples, oskudne trgovinice, vječito nasmijane ljude, spontanost, pa čak i njihovu tradicionalno jelo - ugali, za koji se ne može reći da je najdraži obrok volonterima.

Naravno da mi je najveću radost donosilo svako dijete iz sirotišta tako da sam tu radost pomnožila sa 30 i doživjela je 30 puta jače. Toliko divna bića koja su uvijek vrijedna, nasmijana, spremna svima pomoći i podijeliti svaku sitnicu koju imaju. Osim vrlinama, beskrajno sam se divila njihovim plesnim koracima uz koje mi je najdraže bilo završiti radni dan.

Uvijek ću se prisjećati dječjih predivnih osmjeha, beskonačnih čvrstih zagrljaja i planirati povratak u zajedništvo u kojem je toliko malo dovoljno za sreću.