Piše: volonterka Karmela

Ove sam godine imala priliku volontirati u Sirotištu sv. Antuna u tanzanijskom gradu Songei. Bilo je to iskustvo koje je promijenilo sve u što sam dotad vjerovala. No, da se vratim na početak.

Kad sam došla u Songeu, najprije sam bila zatečena stanjem ulica i kuća koje su bile u ruševnom stanju – većina nije imala cijele krovove ni zidove. Na ulici je bilo mnoštvo ljudi koji su izrađivali razne predmete, popravljali aute, žene su nosile stvari na glavi, a muškarci radili teške fizičke poslove. No, jedno im nije nedostajalo – osmijeh na licu.

Kad sam stigla u sirotište, dočekala su me djeca koja su bila sramežljiva, ali i znatiželjna zbog novog volontera. Pokazali su mi igru "gumi-gumi", za koju su, umjesto gume, koristili dijelove konopa koje su vezivali jedan za drugi. Volonteri su me proveli kroz sirotište koje je bilo prostrano, puno zelenila i prekrasnog voća – prava mala oaza mira unutar Songee.

Primijetila sam kako jedna djevojčica, Jackline, izrađuje lančić od čepova boca koje je prikupila. Taj prizor me isprva ražalostio, jer sam pomislila koliko ja imam lančića koje ne nosim, nego samo čekaju neku priliku – ili da ih bacim. Kasnije sam shvatila da je to bila njezina kreativna strana – stvarala je nešto unikatno. Čak i kada je volonterka podijelila perlice za izradu ogrlica, ona je i nakon toga napravila ogrlicu od čepova koje je s tolikom voljom prikupljala. Tada sam shvatila da oni vide vrijednost u onome što mi odbacujemo – ne zato što imaju manje, već zato što imaju veću volju to učiniti korisnim.

Oni žive život kakav smo i mi nekoć imali – bez tehnologije u djetinjstvu, prisutni u trenutku, bez pretjeranog opterećivanja problemima. Njihov dan je vrlo organiziran – od jutra se zna tko što radi i za što je zadužen. Koju god aktivnost ili obavezu obavljali – bilo da se radi o pranju odjeće, metenju dvorišta, pripremi blagovaonice za jelo ili odlasku u dućan – jedno je bilo stalno prisutno: dvorište prepuno smijeha i igre.

Djeca su imala posebne igre u koje su uvijek nastojala uključiti nas volontere. Bile su to igre s rukama uz pjesmu, igre školice i igre s kartama. Rad s djecom u sirotištu bio je poseban. Oni su jednostavni, bez previše prigovora, uvijek raspoloženi za igru, za pomoć u kuhanju – a kad smo htjeli naučiti nešto iz njihove kulture, bili su strpljivi i radosni što nas mogu upoznati s njom.

Kod njih se starija djeca poštuju i slušaju, pa su nam bila velika pomoć – i kod prevođenja riječi i kod organizacije izleta, kuhanja, učenja ili odlaska u kupnju.

Volontiranje s djecom uključivao je pomoć djeci u učenju, pripremu jela i slastica, kao i razne aktivnosti – ponekad zabavne, ponekad edukativne te odlazak na misu. Nije bio problem provoditi vrijeme s djecom jer su to djeca koja biraju sreću i radost, neovisno o tome hoće li dobiti ono što su poželjela u tom trenutku ili ne. To su djeca koja osjećaju zahvalnost – i prema životu, i prema novoj prilici koju su dobila u sirotištu.

Na početku iskustva mislila sam da ću im pomoći darujući im svoje vrijeme i ljubav, no ubrzo sam shvatila da mi oni to višestruko uzvraćaju – i ljubav i vrijeme. Uz sve to, naučili su me kako pronaći sreću u sebi, neovisno o vanjskim okolnostima.

Vjerujem da je ovo iskustvo više promijenilo moj nego njihov život. Mi smo njima potrebni za druženje, da nauče o drugoj kulturi i uvide koliko je obrazovanje važno za njihov napredak, ali oni nas ponovno upoznavaju sa srži ljubavi, sreće i zahvalnosti.

Ostavili su poseban trag u mojem životu i pobudili posebnu želju da se vratim tamo – ovaj put ne iz potrebe da im pomognem, nego iz želje da s njima provedem što više kvalitetnog vremena. Jer oni već žive ispunjen i zadovoljan život.