Još od početka fakluteta u meni se pojavila želja za volotiranjem u Afrci. Pretraživanjem udruga, upoznavanjem sa njihovim radom, odlučila sam se na udrugu Kolajnu ljubavi. Počela sam pohađati tečaj za volontiranje i pripremati se za dalek put. I tako, deset dana od obrane završnog rada na fakultetu, došao je i dan mog puta u Afriku. Nakon tri dana dugog, iscrpljujućeg putovanja nepoznatim cestama Tanzanije stigla sam do Sirotišta Sv. Ante.

Umor od putovanja i strah novog i nepoznatog ugasili su dječji osmjesi i topli zagrljaji. Jedan od većih izazova je bio zapamtiti njihova imena. Svi su toliko sličnih zbog istih frizura. Bilo je teško i svakodnevno jesti ugali, tjesteninu i rižu. Također i sporazumjeti se s djecom koja ne znaju engleski. Svi ti izazovi su se u prvim danima činili nemogućim. No vremenom, djeca nađu put do tvog srca, uvuku se pod kožu. Svako ime zapamtiš uz djetetovu posebnu vrlinu i talent. Hranu upotpuniš prefinim afričkim voćem. Razgovore su zamijenili pjesma, ples, igra i zagrljaji. 

Afrični način života je siromašan, jednostavan, neorganiziran. Prolazeći ulicama čuje se veliki žamor, smijeh. Glazba svira na sve strane. Promet nema pravila, ali funkcionira. Ni u jednom trenutku nisam imala osjećaj da su nesretni. To što nemaju sve što je nama dostupno, čini ih puno sretnijima i zadovoljnijima. Ne vode brigu o nama bitnim stvarima, kao na primjer frizuri, noktima, odjeći, obući. 

Zahvalna sam im na svemu što su me naučili. Što su mi pokazali koliko malo je potrebno za sreću. Da je bitno veseliti se svakodnevnim, nama običnim stvarima. Biti zahvalan na svakom trenutku koji doživimo. Biti sretan sa onim šo imamo. 

“Auntie” će zauvijek biti moj najdraži nadimak.