Tako sam naslovila dnevnik kada sam sada već prije više od godinu dana odlučila dati otkaz u Njemačkoj, vratiti se u Hrvatsku i donijela najbitniju odluku u tom trenutku, a to je otići u Afriku na volontiranje. Prvotna odluka je bila da ću ići isključivo preko hrvatske organizacije i tada sam pronašla Kolajnu ljubavi, organizaciju koja je sama po sebi zasnovana nakon osobnog iskustva boravka u dalekoj Tanzaniji. 

Prijavila sam se na tečaj koji se može na samom početku činiti možda previše zahtjevan, ali nakon dvomjesečnog boravka u sirotištu u Tanzaniji mogu reći da je itekako potreban pogotovo za ono što nas očekuje u sirotištu. U rujnu su krenula online predavanja kako bi nas što bolje uputili u avanturu koja slijedi, slijedilo je obavezno psihološko testiranje, zatim volontiranje i volonterska akcija. Zbog svoje specifične situacija života u Njemačkoj, ja sam svoje volonterske sate skupljala manjim dijelom u domovima u Zagrebu, a većinski u poludnevnom boravku osoba s posebnim potrebama "Neven" u Đakovu. Nakon što sam skupila sve potrebne uvjete isplanirala sam da ću 14.07. krenuti za Tanzaniju. 

Sam let bio je preko Turkish airlines, kojeg i sama udruga preporučuje, a nakon oba leta u Dar es Salaamu me dočekao poznanik udruge, Kilo, koji me je odvezao na autobus za Songeu. Autobus je posebno iskustvo za doživjeti pa iako vjerojatno narednih par mjeseci nećete imati potrebu ponoviti to iskustvo isključivo zbog trajanja, opet je nešto nezaboravno, pogotovo biti jedini bijelac u punom autobusu. Tu kreće svijest o tome da zapravo ste vi sada tu koji ste u manjini i navikavanje na riječ Mzungu. A onda dođete u Songeu, sirotište svetoga Antuna, mjesto koje već nakon par dana nesvjesno krenete zvati svojim domom, a i na Songeu se jako lagano naviknuti. Kada sam stigla u sirotište već su četiri volonterke bile tamo, tako da sam imala 48 novih ljudi za upoznati. 

Imena djece su se na prvu činila kao najteža stvar koju ću morati zapamtiti, ali nakon dva tjedna konstantnih druženja uđu u uho. Mlađa djeca su me prihvatila već prvih dana, dok starijima treba malo duže vremena, ali generalno su jako otvoreni, zainteresirani i najbitnije razigrani. Također što je mene posebno dojmilo je njihova snalažljivost i sposobnost odrađivana svim mogućih kućanskih poslova samostalno. Tu su se moja mišljenja o sposobnostima djece generalno totalno promijenila. Djeca nakon škole peru prvo svoju odjeću, predvečer se zalijeva vrt i skoro svi sudjeluju u tome pa biti dio tog procesa za mene je bilo bitno, što zbog pomoći, što zbog osjećaja pripadnosti. Nakon polijevanja vrta slijedi večera. Večera je nešto što ja nisam voljela propuštati jer nije isto večerati s pet osoba i s 45 osoba. Što mi je tada često znalo proći kroz glavu je izreka "gdje čeljad nije bijesna ni kuća nije tijesna". Potpuno popunjeni stolovi, duge molitve zahvale za hranu, puno smijeha, opomene od Matron nekad kada pretjeramo samo zaokruže dan. Djeca imaju svoj sistem rada te nakon večere zaduženi u tom danu pobrišu i srede stolove te u istoj prostoriji sada slijedi ništa manje bitno učenje. Što se učenja tiče oni za određene predmete imaju nekakve sheme učenja tako da sam se ja bazirala na matematiku koja je svugdje ista, a pomogla bih i oko drugih stvari što sam znala. Generalno samo prisustvo volontera ih potiče da uče, a i kvalitetno provodimo vrijeme skupa. 

Što se konkretnih zadataka volontera tiče kumstva su recimo najveći zadatak što volonteri obavljaju i to se radi od ponedjeljka do petka prema međusobnom dogovoru, a količina posla se smanjuje što se bliži rujan. Iako možda nama volonterima najnezanimljiviji dio dana opet kada si osvijestimo da iza projekta stoji jako plemenita svrha bude ga donekle lakše obaviti. Moji dani su se većinom sastojali od igre prvenstveno nogometa, pomaganja djeci zalijevati vrt ili vikendima guliti krumpir i jednostavno provođenja vremena skupa. Vikende smo obožavali, to je bilo vrijeme kada su većinski sva djeca doma ili barem nedjeljom smo svi bili na okupu pa bi smišljali nekakve igre skupa, gledali filmove ili crtiće, pojedini volonteri bi ih učili praviti fritule i nedjelja je zapravo u svakom smislu bio poseban dan u sirotištu. S ostalim volonterkama sam se trudila da im svake nedjelje nakon večere osiguramo nekakav slatkiš, pa je bilo i osobnih izrada i kupovnih deserta. Također misa je bila sastavni dio nedjelje, za koju bismo se krenuli pripremati već nakon ručka. Mise s otprilike 20 djece su isto nešto posebno, uvijek biste imali barem jednog od najmanjih što vam spava u krilu. Također, kao i svugdje, bilo je i jako lijepih i nešto manje lijepih situacija poput bolesti djece, ozljeda, ali sve to je normalno uz veliku količinu ljudi na istom prostoru. Čak i od takvih stvari bi napravili smijeh i zabavu pa tako kad bi im stavljala kapi za oči uvijek sam imala pokojeg asistenta koji bi se jako ozbiljno potrudio da dijete ni slučajno ne zatvori oči dok stavljamo kapi. 

Odlasci kod doktora su uvijek bili jako zanimljiv i pošto klinika nije daleko od sirotišta uvijek bi išlo još par djece čisto kao moralna potpora unesrećenima, tako da liječenje svraba, upala očiju nikad nije bilo zanimljivije, a pojedina djeca su toliko odgovorna da bi me probudila prije škole ukoliko ja zaboravim da trebamo staviti kapi za oči ili popiti lijek. Prije nego što sam došla u sirotište sam zamišljala na koji način bih ja najbolje pridonijela sirotištu i djeci, ali sve to je palo u vodu i jednostavno slijedila sam svoj osjećaj i njihove povratne informacije i samo uživala biti s njima. Naravno, ovo volontiranje nije isto kao što je provesti par sati dnevno u sirotištu u Hrvatskoj, ali sama činjenica da si u Africi i s djecom daje motivaciju za svaki dan. 

Moj osobni problem pošto imam celijakiju je bila prehrana, odnosno hrana u sirotištu nije bila opcija za mene pa sam morala pronaći alternativu. Vrlo brzo ljudi u gradu su nas prihvatili i općenito su dosta spremni pomoći tako da sam nakon dva tjedna u Songei već imala čovjeka za vezice za tenisice i pribor za šivanje, a tako smo i nakon nekog vremena došle do čovjeka iz Jemena koji drži dućan hranom. Tu moji problemi s prehranom prestaju i stvarno sam zahvalna za ljudsku dobrotu u takvim situacijama. Iskreno mislim da iskustva koja su nam nekim dijelom možda i malo izazovna i teška su upravo ta iskustva koja nas oblikuju kao ljude tako da sam sigurna da je ovo najbolje iskustvo što sam doživjela u svom životu i zahvalna sam prije svega Bogu na tome što me poslao u Songeu. Kada sam se vraćala doma osjećaj je bio kao da se vraćam nakon godinu dana, a sve je prošlo kao dva tjedna. U cijelom procesu upoznala sam sebe, svoju snalažljivost i najbitnije otvorila si vrata drugom svijetu. 

Mislim da je gotovo nemoguće otići volontirati samo jednom jer dolje su ostali sada moji prijatelji koje se veselim ponovno vidjeti i biti dio njihova odrastanja.